Sanjala sam nocas nešto što ni sanovnik ni večiti kalendar ne može rastumačiti te vas stoga molim za pomoć...

Šetam ja šumom i tražim pečurke, pošto mi je penzija taman za račune, kad naiđem na jazbinu i odatle čujem cviljenje... Pogledam uokolo da nema kojeg opasnog stvora. Kad sam se uverila da je veliki vuk sklonjen van šume u zooloski vrt opasnih zverki u drugom selu izvučem iz jazbine malog vučića i jednog starog vuka koji više nije mogao loviti. On je čoporu služio za kopanje jama i arlaukanje. Mali vučić se toliko umiljavao da sam ga ponela u selo, a sa njime je pošao i onaj stari vuk. Vučić je bio tako razigran da ga je većina seljana zavolela i donosila mu hranu, mazila ga i pazila. Kada je porastao počele su se dešavati čudne stvari... Iz raznih budžaka počeli su se pojavljivati pacovi i miševi koji su uništavali naše selo i uzimali i ono malo hrane koje je ostalo od predhodne najezde. Vučić koji je sada već postao snažan i samouveren stalno je pretio tim štetočinama ali nikako da ih se reši pa je u pomoć pozvao i sokola sa Bliskog istoka, nemačkog lovnog terijera da ga usmerava i Britansku lisicu koja je pobegla iz lova...

Svi su oni dobili po kuću i par metara zemlje u selu i oprost svih dugova  koje naprave u prodavnici. Od sibirskog tigra smo dobili maketu mišolovke, od kineskog zmaja maketu staze do grada a soko nam je pored krila podario i vodenicu. Sve je izgledalo bajkovito...

Čak smo i od penzija počeli odvajati da bi pomogli vučku i drugarima da vrate neki seoski dug u megamarketu dole u gradu.

  Uživam ja tako kad odjednom jaka bol u stomaku mi prekinu san. Ustanem kad po selu panika... Vukovi poklali sve ovce, pacovi opustošili ambare, a seljani? Par njih juri i bori se protiv pošasti koja nas je zadesila , a ostali se skamenili od straha i ćute, trpe i čekaju da prođe samo od sebe... 

Da li će proći ako samo sedimo, trpimo i čekamo da nas neko spasi?