Vratio se naš Milojko iz Grada sav pogubljen, blatnjav i izgreban. Svi smo izašli na sokak da vidimo šta mu se dogodilo. Seo Milojko na klupicu, otpio rakijicu i počeo kazivati:

Vraćam se ja iz varoši onim Danskim kraljevskim vozom ( to je zato što voz iz sela do Kraljeva saobraća jednom dnevno) i sidjem na našoj stanici pored reke. Nešto se naoblačilo pa reših da pođem zaregom do sela. Sedoh ja tako kad dodjoše žandarmi pa daj dokumenta, pa ti si popio pivo na stanici, plati kaznu... Ja inatan kao i svaki seljak odbih da platim. Elem, platih posle par vaspitno popravnih metoda i kaznu i ručni rad žandarma. Dok se to završilo otišla zaprega te sam morao ići fijakerom. Ono malo novca što sam imao bilo je dovoljno za pola puta. Odatle dotabanah do sela... Uz put sam  došao na ideju da napravimo stanicu u sred sela! Svi smo se složili i počeli temelj... Došao čak i Glavni dahija da pomogne i zabo ašov u zemlju.

Onda su se lokalne dahije zamenile pa je posle 10tak godina novi dahija pomogao da popunimo temelj i lično usuo prvu lopatu. Narednih desetak godina smo se ponovo svadjali oko prodaje zemlje dahijama iz susedog sela.

Kako to i biva opet smo promenili dahije i ovi novi su nam pomogli da izgradimo perone i postavili prvu ciglu, čak i šine postavili pa sad gledamo kako nam prolaze vozovi.

Posle 40 godina Najnovije dahije su okrečile, postavili slike i proglasili da je stanica spremna, da su rešili naš problem zahvaljujući dobrom čiki u beloj marami koji živi u dalekom selu u peščari i da bi smo se trbali nekako odužiti i dati mu bar polovinu dobre zemlje pokraj reke. 

 Ja ostareh, Milojko je odavno otišao vozom u jednom pravcu, a mi i dalje idemo zapregom do stanice pokraj reke izloženi na milost i nemilost vetrovima iz drugih sela, fijakerima koje ne možemo platiti i žandarmima...A u centru sela gledamo kako nam i dalje prolaze vozovi.